Zlatiborac Miladin Bondžulić je na Šljivovačkom sajmu domaće rakije do sada osvojio jednu veliku zlatnu i četiri zlatne medalje. Njegova rakija od autohtonih sorti šljiva madžarke i jakljanke, koje gaji na površini od blizu dva hektara u svom rodnom selu Šljivovica, posebno je tražena u Crnoj Gori i Republici Srpskoj. Dugi niz godina Miladin se bavi i kalemarstvom, pa gdje god nađe divlju voćku, on ih okalemi, uz devizu „ubraće ih neki prolaznik“. Miladin je, međutim, za 57 godina, koliko je, kako ističe, „s ljubavlju radio posao zanatlije limara“, ugradio limenih oluka od Užica pa sve do Jadranskog mora a možda i dalje, kako kaže – do Barija. Istovremeno je ugradio bar stotinu tona lima.
– Pa, na jednoj kući stavimo najmanje 30 metara oluka, a uradio sam desetine i desetine hiljada kuća i drugih objekata. Od prvog radnog dana pa sve do danas stalno sam imao posla. Pokrio sam brojne hale, škole, crkve i manastire, stambene i vojne zgrade i druge objekte. Jeste da sam morao da se pentram po visokim građevinama, ali se radilo svojski. Može li danas da se shvati da nas šetorica radnika, dok sam bio u „Elektromontaži“, u Vreocima, za samo nekoliko sati montiramo cio stub od dalekovoda. Takav posao su u stanju da urade samo maksimalno odgovorni i pažljivi. Moja deviza je uvijek bila: kad nešto radiš, radi s voljom i ljubavlju, i neće biti problema – priča Miladin dok sjedimo u dvorištu njegove kuće okružene mladim voćkama u selu Šljivovica.
Zanimljivo je kako su Miladin i njegov stariji brat Obradin završili zanate i obojica, prije pola vijeka, otvorili privatne radnje. Nisu mogli da se upišu na zanat u državnu školu jer su, kako su tada nalagala pravila, bili bolje situirani od ostale seoske djece koja su zbog toga imala prednost pri upisu. Uzalud su podnosili zahtjeve i u Užicu, na jednoj, i u Priboju, na drugoj strani. Miladin se odlučio da privatno stiče srednjoškolsko znanje, i to u radionici čuvenog majstora Rada Koruge na Zlatiboru. Svako jutro išao je pješice, osam kilometara iz Šljivovice na Ćeten iznad Čajetine. Dobro je upamtio i jednog šofera koji bi, ponekad, zaustavio svoj pekarski kombi i viknuo mu: „Upadaj“. Na plaćanje nije ni pomišljao, jer kao đak nikada nije imao ni pare u džepu.
– Kod Rada Koruge sam sve te godine radio samo šporete sa rernom. Sve do 1965. godine kod njega su se šporeti sa rernom, kompletni i veoma traženi, radili u dvije smjene. Svako je tada želio da ima šporet Rada Koruge. Mnogo toga sam naučio kod njega, tu smo počeli da radimo i oluke, sve ručno, bez ikakve mašine. Odatle odem tri godine u prijepoljsku „Elektromontažu“, državnu firmu, i postanem šef limarskog odjeljenja. Radilo se po normi, i uvijek sam, u to vrijeme, imao veću platu od direktora. U Prijepolju – prisjeća se Miladin Bondžulić – riješim da otvorim sopstvenu, privatnu limarsku firmu. Ali, ja VKV bravar moram prvo da položim za limara, pa da zvanično radim taj posao!
U vojsci, u auto-jedinici, Miladin je postao vozač svih vojnih vozila, ali se po završetku vojnog roka ipak vratio prvo u Prijepolje, gdje je svio porodično gnijezdo, pa u Čajetinu, gdje je 1972. otvorio firmu koja i danas uspješno posluje. U međuvremenu zanatske limarske radove je preuzeo sin Zoran, mašinski tehničar po struci, vrijedan i uspješan čovjek koji je od oca „pokupio“ sve vrline. Kćerka Olga, udata Đajić, danas je cijenjeni ljekar supspecijalista u užičkoj Opštoj bolnici. Miladin je, sa 42 i po godine staža, otišao u zasluženu penziju, pa sada on i supruga Zora imaju vremena da duže borave u rodnoj Šljivovici. Naravno, u svako doba je spreman da pomogne sinu, ako je u pitanju i važan i hitan posao koji on odlično poznaje. Ali, u međuvremenu je Miladina „zauzdala“ i druga ljubav:
Postao je i vrstan kalemar i poznati proizvođač najkvalitetnije domaće rakije. Baš kada smo naumili da pravimo priču o ovom tihom i dobroćudnom čovjeku iz jedne od najpoznatijih i najpoštovanijih šljivovačkih familija, zatekli smo kod njega stalne kupce iz Crne Gore. Bila je to i prilika da nam Miladin „oda tajnu“ – kako on pravi tako dobru „šljivovačku prepečenicu“.
– Prvo, gdje god sam našao divlje sorte voćki koje su se adaptirale na šljivovačku zemlju i podneblje, ja sam ih okalemio. Adaptirana voćka mnogo bolje raste, i mnogo bolje uspijeva nego ona koja se kupi u rasadniku. Kalemim obično madžarku i jakljanku koje dobro podnose ovaj teren i klimu. Recimo, sa kazanom od 80 litara moja jakljanka daje 30 litara meke rakije od 12 gradi, dok ljudi koji gaje čačansku rodnu, koju su, uz to, prskali 14 puta, dobijaju 15 do 20 litara. Zato i oni sada prelaze na jakljanku koja je u Šljivovici autohtona voćka. Bez dinara naknade dao sam i znanim i neznanim na stotine sadnica jakljanke i madžarke, čak i u Ivanjicu, Arilje, i mnoga druga voćarska mjesta. U mom zasadu, u kome nikada nije stavljano vještačko đubrivo niti su voćke prskane, od šljiva gajim samo madžarku i jakljanku. I od njih proizvodim rakiju. Ali, ja tresem i kupim šljivu kada je puna, kada počne da kaplje, nikako dok je zelena. I još nešto, drago mi je kada ljudi hoće da se bave time. Da to unaprijede. Zato nikome ništa nisam naplatio.
Ove godine šljiva u Šljivovici nije rodila, ali su Miladinova burad puna. Najavljuje Miladin da namjerava da pravi i klekovaču, i da će i ona biti vrhunskog kvaliteta. Doćiće mu, kaže, stručnjak koji će objasniti kako da proizvodi kvalitetnu klekovaču od njegovih autohtonih šljiva. Naručio je i novu drvenu burad, jer vjeruje Miladin da će, i pored višegodišnje suše, biti još dosta rodnih godina. On ovog ljeta ne sjedi miran. Svakog vikenda dolazi iz Užica, obiđe svoj voćnjak i zalije svako stablo. Bez obzira što nisu rodila. Dok smo razgovarali, ispričao je Miladin kako ga jedan put, takođe penzioner, poznati zlatiborski stomatolog Petar Šišović upitao da li je bilježio koliko je lima i oluka ugradio u proteklih skoro šest decenija. I koliko je voćki okalemio i rakije proizveo: „Ne znam, nisam bilježio”, odgovorio mu je uz opasku – „a sigurno ni ti ne znaš koliko si zuba izvadio u proteklih skoro šest decenija“.
Nije propustio „lijepu priliku“ da i mene upita: „Imaš li na tvom imanju u Šljivovici divljih voćki, da ih okalemim“. Pogledaću, odgovorio sam.
Svetislav Tijanić